Čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 i 106/18)

iskazanog pretporeza do izvrsnosti rješenja o pogrešno utvrđenom pretporezu, tužitelj je mogao postaviti zahtjev za povrat pretplate, preknjiženje na drugi račun, ili se pret plata mogla ustupiti, založiti, zaplijeniti, pa je stoga prvostupanjsko tijelo osnovano naložio anuliranje pogrešno iskazane pretplate u visini knjiženog pretporeza, te pra vilno tužitelju naložilo uplatu kamata isključivo ako nema dovoljan iznos pretplate PDV-a na računu 1201-PDV. Činjenica je da je osnivač tužitelja trgovačko društvo S. d.o.o. koje je 17. prosinca 2007. prodalo tužitelju zemlji šta na kojima je planirana gradnja, ali na kojima nisu rije šeni imovinsko-pravni odnosi u razdoblju dužem od 12 godina te da je osnivač tužitelja okončao stečajni postupak 9. siječnja 2018. ostavivši neplaćeni porezni dug od preko 19.000.000,00 kn, pa navod tužitelja da je do zastoja pro jekta došlo zbog Porezne uprave nije točan. Prvostupanjsko tijelo je nesporno utvrdilo da tužitelj na dan 31. listopada 2019. ima gubitak iznad visine kapitala u iznosu od 24.707.538,09 kn kao da i po osnovi zajmova primljenih od društva M. ima obvezu 16.797.959,80 kn za glavnicu i 6.425.443,80 kn za kamate, te iako se radi o zajmu bez određenog roka dospijeća sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) tužitelj je obvezan zajmove vratiti na zajmodavčev zahtjev. Činjenica je da tužitelj ne ostvaruje prihode od dana osnivanja, te se sukladno odredbama Zakona o stečaju (NN 71/15 i 104/17) te Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13, 112/13 71/15 i 70/15) radi o izrazito nelikvidnom društvu koje nije u mogućnosti samo podmirivati svoje obveze. Tuženik navodi da odredbe čl. 44. st. 1. i 2. Općeg porez nog zakona ∑ OPZ (NN 115/16 i 121/19) i čl. 6. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost jasno i nedvosmi sleno definiraju gospodarsku djelatnost na način da ista kao krajnji cilj mora imati ostvarivanje prihoda, a u postupku nadzora prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da tužitelj ne obav lja gospodarsku djelatnost, te se kao takav ne može smatrati poreznim obveznikom u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost, niti se može smatrati poduzetnikom koji obavlja gospodarsku djelatnost u smislu OPZ-a. Tuženik ponavlja zaključak prvostupanjskog tijela da je neobavljanje gospodarske djelatnosti u ovom slučaju povezano s primljenim isporukama koje nisu povezane s izlaznim oporezivim isporukama, jer je nadzorom utvrđeno da tužitelj u razdoblju dužem od 12 godina nema izlaznih isporuka, te kao takav ne zadovoljava uvjete obavljanja

7

SUDSKA PRAKSA